Oneobičavanje stvarnosti – put u unutrašnje pejsaže mašte

Oneobičavanje stvarnosti – put u unutrašnje pejsaže mašte

Nadija Bandić, prof. književnosti

Zakoračivši u „Carstvo snova“  iz kojeg je izronio neočekivani svijet Zemlje naopačke, Zemlje neobičnih stvorenja, Zemlje izgubljenih stvari, Zemlje tajni, Zemlje slatkiša i Zemlje bespotrebnih stvari, pomislila sam koliko je austrijski psihijatar i filozof Alfred Adler, jedan od najizrazitijih Freudovih učenika, bio u pravu kada je govorio 'da su snovi tvornica emocija, a da emocije služe kao priprema za djelovanje'. Iz tvornice emocija mame Amile, autorice ove inovativne slikovnice, rodila se topla književna priča čiji je izvor nježni ritual pričanja priča i putovanje u snove njenih djevojčice, uz pomoć čudesnih sova, a istovremeno putovanje malih i velikih čitatelja u raznolike, maštovite svjetove.

Negdje je ostalo zapisano da je porodica „radionica čovječnosti“, prva prirodna škola humanizacije, fundamentalno mjesto za razvoj osnovnih životnih vrijednosti, a ritual zajedničkog čitanja, pričanja i stvaranja novih priča idealna je osnova za razvoj kreativnosti, emocionalne inteligencije, socijalnih vještina, samopuzdanja i pripreme za izazove stvarnog svijeta.

Ako se sjetimo da je srž mita ponovno stvaranje, a da porijeklo riječi mit potječe od grčke riječi mythos, što znači priča ili riječ, sasvim je jasno da autorica  vraća samim korijenima pripovijedanja i stvara potpuno novi svijet, u kojem se prepliću elementi umjetničke bajke i fantastične priče, a stvarno i nestvarno koegzistiraju zajedno, ne isključujući jedno drugo. Posebnu draž ovoj knjizi daje činjenica da su u njenom stvaranju aktivno učestvovale djevojčice Senem Atia i Irem Nadia, postavši suautorice knjige, koje su joj na upečatljiv način udahnule život, slikovno, ilustrativno je nadopunjujući. Ta porodična dimenzija daje knjizi posebnu autentičnost i toplinu. Mama Amila ovdje nije samo pripovjedač, već i neko ko prenosi važnu poruku o snazi zajedničkog stvaranja.

Kada sam otvorila knjigu istog trena sam pomislila na tumačenje prirode i funkcije umjetnosti koje su dali ruski formalisti, posebno Viktor Šklovski, koji je ukazivao na to da mi stvari oko nas vidimo tako da su umotane u džak: prepoznajemo njihove konture koje su u vezi s njihovom uobičajenom funkcijom, ali ih stvarno ne vidimo. Ne poznajemo ulicu kojom svakodnevno prolazimo, ni osobu sa kojom živimo, ne razumijemo pojmove kao što su patriotizam i rat, već jednostavno od svega toga pravimo neku komunikacionu monetu koju samo dalje proturamo i na taj način smo strahovito osiromašili svoj život. Dužnost je umjetnosti da nas obogati time što će nam otkrivati poznate stvari, a uspjet će u tome ako primijeni postupak oneobičavanja: ako nam prikaže te stvari u neobičnom svjetlu i izazove u nama šok, posredstvom kojeg ćemo doći do pune, prave slike njihove. Vrlo blizak ovoj tehnici je „efekat po-tuđenja“ (Verfrem-dungseffekt ili V-efekt) u pozorišnoj poetici Bertolta Brehta: „potuđiti neki proces ili karakter“, kaže Breht, „znači, u prvom redu, tome procesu ili karakteru oduzeti ono što se samo po sebi razumije, što je poznato i što objašnjava i posmatrati ga začuđeno i radoznalo“.

Analogiju tome nalazimo u poznatom, često citiranom odlomku iz Lotreamona: ... „susret kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje“.

Za svakodnevni racionalni okvir komunikacije taj iskaz predstavlja besmislicu, koja proizlazi upravo iz odsustva korelacije. Ali u situaciji umjetničke komunikacije u koju nas taj odlomak treba da navede samom svojom prirodom (pod uslovom da smo spremni i sposobni da s njim komuniciramo) mi imamo pravo da tu korelaciju uspostavimo na najrazličitije načine koji će uvijek biti puni informacije; možemo da pomislimo kako je šivaća mašina došla na operacioni sto zato što se razboljela (zahrđala), jer nije imala kišobran da je zaštiti itd.

Ovu tehniku koristili su veoma mnogo Lotreamonovi nasljednici nadrealisti i naročito nadrealistički slikari: na slici Salvadora Dalija “Postojanost sjećanja“ jedan časovnik previo se preko ivice stola kao palačinka, a na donjem dijelu slike naslikani su prepoznatljivi sastavni elementi ljudskog lica, ubačeni u neki embrion, a sve zajedno previjeno preko časovnika. Već sasvim doslovna i „banalna“ poruka koja iz ove umjetničke „disharmonije“ proizlazi glasi da vrijeme nije čvrsta i stabilna, nego meka i savitljiva stvar podložna promjenama koje spolja djeluju na njega (na primjer, na vrućini se savija, otapa ili kvrči) i da nije nikakva objektivna pojava nego vrsta realnosti u koju je duboko upisan ljudski lik. Naprotiv, da je slikar naslikao čvrst metalni okvir, uobičajeni stakleni poklopac i ispod njega kazaljke i ispisao marku, mi bi imali jednu konvencionalnu informaciju da je to „sat“ i zatim bi se ta stvar „zamotala u džak“ i prestala da za nas postoji.

Istom metodom oneobičavanja služi se i mama Amila.

U Zemlji slatkiša knjiga matematike nije da se iz nje uči, nego da se jede, a svaki zadatak postaje „po zalogaj sladak“. Učenje abecede u kojoj se slova redaju unaprijed i unatraške postaje zabavna igra, istinsko zadovoljstvo. Iz ovog drugačijeg pristupa, rađa se velika istina:  Obrazovanje treba da hrani duh. Ono što danas osiromašuje djetetov um, njegovu maštu i kreativnost, jeste stvaranje sistema obrazovanja po sistemu brze hrane, u kojem je sve unaprijed normirano, zadato, a ništa kao brza hrana ne iscrpljuje naš duh i tijelo. Potrebno je probuditi strast, koncipirati obrazovanje tako da budi kreativnost, ukusno, da inspiriše naš duh i budi našu autentičnu prirodu.

U Zemlji izgubljenih stvari svjedočimo igri izgubljenih čarapa, a svaka od njih se uparuje sa željenom čarapom, po svom vlastitom izboru. Ako se sjetimo da su šarene čarape simbol osoba sa Down sindromom, poruka postaje još snažnija, a svijest o neophodnosti prihvatanja različitosti i vrijednosti svakog ponaosob jasno i nedvosmisleno izražena. U Ulici izgubljenog školskog pribora žive olovke, gumice, bojice, šiljala, flomasteri, kistovi, makaze.... i zajedno s djecom čine sve oko sebe šarenijim i živopisnijim. Opisujući tu radost zajedničkog stvaranja i igre, autorica  daje  jednu genijalnu opasku: Jedino neke velike i ozbiljne knjige izbjegavaju ovu ulicu jer im se ne dopada kada neko piše ili šara po njima, upućujući kritiku suhoparnom i krutom birokratiziranju obrazovanja.

Autorica razbija rodne stereotipe, pa njene izgubljene lutkice lakiraju nokte samo kada im se to radi, a novu odjeću isprobavaju samo kada su raspoložene da je isprobavaju. Umjesto toga, radije popravljaju autiće kad im se ispuše guma ili otpadne točak, a igraju i lopte sa plišancima.

Zlo i dobro ovdje su promijenili uloge. Zmija Grlilica najumiljatije je stvorenje koje se može zamisliti i to nije sve – zec je u ovoj zemlji super plivač.

I naravno, da sve bude čarobnije, na kraju imamo i Zemlju tajni, koja afirmiše ulogu prijateljstva i poručuje da se u naizgled sitnim, malim, ljubaznim gestama krije cijeli svemir podrške i prihvatanja.

Dan Brown je rekao da je ponekad samo promjena perspektive dovoljna da bismo vidjeli svjetlo, a ova čudesna knjiga ozaruje svakoga ko u nju zaviri. Autorica se ne miri sa datošću svijeta, ona ga iznova uspostavlja, putujući svojim unutrašnjim pejsažima mašte.  U Zemlji naopačke tako je moguće da  „mame i tate idu u vrtiće, gledaju crtiće i slažu legiće“.

Ako bih morala u jednoj sintagmi sažeti svoj dojam o knjizi, rekla bih da „Carstvo snova“ nije samo knjiga – to je zagrljaj u obliku priče, onaj topli, sigurni zagrljaj pred spavanje koji  se ničim drugim ne može zamijeniti.

Pričanja priča o nepostojećim zemljama koje postaju stvarne snagom duha autorice, može nas u prvi mah zavarati lakoćom, ali ubrzo shvatamo da se u tom čudesnom, univerzumu novostvorenih svjetova kriju snažne poruke o značaju prijateljstva, hrabrosti da se bude drugačiji i da se ne robuje općeprihvaćenim normama, da je različitost dobrodošla i da vjera u nemoguće nikad ne mora prestati.

Svijet je bolje mjesto kada vjerujemo u čuda.